Prava radnika – radno vrijeme: 5 najčešćih grešaka koje radnici i poslodavci prave

Radno vrijeme je kao i zarada jedno od osnovnih pitanja kada se govori o tržištu rada. Iako svakodnevno čitamo u medijima o zloupotrebama, čini mi se da o ovom pitanju i dalje postoje mnoge nejasnoće i sa strane radnika kao i sa strane poslodavaca. Prve greške u stvari nastaju već prije prvog radnog dana.
Koje su ključne stvari na koje i radnici i poslodavci treba da obrate pažnju prije nego što se počne sa radnim odnosom?

1. Obim i vrijeme rada

Prije nego što radni odnos počne, obim i vrijeme rada se mora definisati prema nekom ugovoru. Bazna orijentacija za ugovorne strane u ovom kontekstu je važeći Zakon o radu zemlje u kojoj se rad odvija. Obim rada se definiše npr. prema opštoj normi radnog vremena, npr. 40 sati sedmično je okvirni standard u Ex-Yu zemljama. Raspodjela rada se takođe mora definisati ugovorom. Npr: Radi se od ponedjeljka do petka od 9 do 17 časova.

2. Prekovremeni rad

Prekovremeni rad mora takođe biti regulisan ugovorom. Ako poslodavac želi i očekuje da radnik radi (ponekad) prekovremeno, to onda mora mora biti naznačeno i definisano ugovorom. Cijena prekovremenog rada mora takođe biti definisana ugovorom.

3. Maksimalno (sedmično) radno vrijeme

Ako poslodavci zapošljavaju osoblje, onda trebaju poznavati osnovna pravila o radnome vremenu. Ta se pravila odnose na minimalna razdoblja dnevnog i sedmičnog odmora, kao i godišnji odmor te maksimalno sedmično radno vrijeme. Termin maksimalno radno vrijeme je radnicima vjerovatno malo poznat.
Poslodavac mora osigurati da prosječno sedmično/tjedno radno vrijeme, uključujući i prekovremeni rad, ne premaši 48 sati u referentnom razdoblju dužine do četiri mjeseca. Radnici se moraju odmarati najmanje 11 neprekidnih sati dnevno. Radnicima mora biti omogućeno najmanje 24 sata neprekidnog odmora svakih sedam dana u referentnom razdoblju od dvije sedmice/tjedna.

4. Pravo na odmor

Pauza. Ako radnici u firmi rade duže od šest sati dnevno, poslodavac mora osigurati radnicima pauzu (dužina pauze se utvrđuje kolektivnim ugovorom ili nacionalnim pravom).

Godišnji odmor. Osim dnevnog i sedmičnog/tjednog odmora svaki radnik ima pravo na najmanje tri ili četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora svake godine, ovisno o zakonu zemlje u kojoj radnik radi.

Noćni rad. Ako radnici rade najmanje tri sata svojeg dnevnog radnog vremena u satima od ponoći do pet sati ujutro, to se smatra noćnim radom. Radnici koji rade noću ne smiju raditi duže od prosječno osam sati u svaka 24 sata. Ako su tijekom rada izloženi posebnim opasnostima ili teškom fizičkom ili mentalnom naporu, dnevno ograničenje od osam sati ne smije se prekršiti ni u kojem dvadesetčetverosatnom razdoblju.
Radnici koji rade noću imaju pravo na besplatne zdravstvene preglede prije i nakon noćnog rada (pri čemu treba poštovati liječničku tajnu). Ako radnici koji rade noću imaju zdravstvene poteškoće koje su povezane s noćnim radom, onda ti radnici moraju biti premješteni na rad danju kad god je to moguće.

5. Prekovremeni rad se mora platiti

Jedna od najtipičnijih tužbi radnika prema poslodavcima su neplaćeni prekovremeni sati. Poslodavci moraju znati da se prekovremeni rad mora platiti ili kompezovati za slobodne dane ako se partije u ugovornom radnom odnosu tako dogovore.

Zaključak: Ovdje su navedeni minimalni zahtjevi koji su propisani zakonima o zapošljavanju na nivou EU ili drugom (nacionalnom) nivou. U različitim državama I njihovim nacionalnim zakonima je možda propisan veći nivo zaštite radnika.
Kazoze apeluje i radnicima i poslodavcima da se pravilno informišu o svim pravima i obvezama radnika, i da se za sva pitanja obrate nacionalnim javnim upravama. Mnoge greške nastaju već prije prvog radnog dana, a u tim greškama radnici mogu izgubiti dragocjeno vrijeme i zdravlje a poslodavci reputaciju.

Jedno mišljenje na „Prava radnika – radno vrijeme: 5 najčešćih grešaka koje radnici i poslodavci prave

  1. Da. Zadnji pasus u stvari govori da radnici nose 50% krivice ako su im prava ugrožena. Ako nije 50%, onda je sigurno mnogo.

    Ne može se više biti neinformisan i očekivati da poslodavac kome je cilj profit zna šta radniku treba. Sindikati su mrtvi, država je mrtva….radnici moraju razmišljati svojom glavom. Došla su takva vremena.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *